Nužnost dijaloga religija i kultura

Osnovni pojmovi: religija, kultura, identitet, komunikacija, kohabitacija

 

Svjetsko društvo se danas nalazi na prekretnici kao što se nekada nalazilo antičko društvo koje se organiziralo na principu logosa umjesto mithosa. Ta antička prekretnica je omogućila svestrani razvitak starog društva i civilizacijski iskorak filozofije, prirodne znanosti, umjetnosti, kulture općenito.

Da li smo danas sposobni za iskorake koji će svjetsko društvo harmonizirati i stabilizirati, a ljude približiti jedne drugima bez obzira na sve razlike koje među njima postoje?

Da li smo sposobni za globalno jedinstvo vrijednosti koje Hans Kung naziva svjetski ethos?

Odgovor na ovo pitanje nas upućuje ka brižljivoj i temeljitoj analizi društvenog stanja kome pripadamo. Pri tome, ne radi se samo o spoznajnom naporu nego i o sposobnosti razumijevanja.

Danas je općeprihvaćena teza u socijalnoj znanosti da je društvo komunikacijska zajednica. Ovakva zajednica je zasnovana na višem obliku djelatnosti u kojoj se socijalna zbilja ali i socijalni akteri tek izgrađuju. To znači da se identiteti socijalnih aktera i društava postižu tek u interakciji, preko drugoga. Za ovakvu interakaciju potrebno je ne samo jezičko razumijevanje.  Ukoliko se ulazi u socijalnu komunikaciju sa pretpostavljenim identitetima, tj. fiksiranim i zatvorenim kulturnim i religijskim vrijednostima, komunikacija je u najmanju ruku otežana, najčešće nemoguća.

U filozofiji je pojam identiteta vezan za samorefleksiju: Ja je identično sebi u iskustvu samospoznaje. To je ono iskustvo u kome subjekt apstrahira od predmetnog svijeta i odnosi se prema sebi kao jedinom predmetu. Ovo jedinstvo subjekta sa sobom jest samosvijest. Kod Kanta je to izvorno  sintetičko jedinstvo apercepcije, odnosno ono „ja mislim“ koje mora moći pratiti sve moje predstave.

Međutim, ovo iskustvo samosvijesti kojim se Ja potvrđuje kao subjekt, kod Hegela nema izvorni, tj. utemeljujući karakter nego proizilazi iz iskustva interakcije u okviru intersubjektivnosti duha. Tako ova svijest o sebi postaje rezultat ukrštenih perspektiva, ona se oblikuje kroz međusobno priznanje. Zato pitanje o tome što utemeljuje identitet Ja nalazi odgovor u teoriji duha – duh se treba shvatiti kao medij komunikacije iz koje se tek oblikuje subjekt, odnosno stiču identiteti. Identitet nije pretpostavljen nego izgrađen u intersubjektivnosti. Ovaj proces izgradnje identiteta dat je u ćudorednom odnosu borbe za priznanje. U dijalektičkom kretanju i odnosu potlačene i vladajuće svijesti dospijeva se do novog, višeg stanja svijesti i novog odnosa – do građanske svijesti i građanskog odnosa kojim se prevladava nasilje i iskrivljena komunikacija. Građansko društvo je zajednica slobodnih ljudi koji u neprinudnoj komunikaciji sebe prepoznaju u drugome. Građanstvo je povijesno dostignuće koje je prošlo kroz represiju i uspostavilo neprinudnu intersubjektivnost.  Komunikacija zasnovana na etničko-vjerskom ili nekom drugom ideološkom postulatu uvijek vodi u represiju jednih nad drugima.

Ovaj je zaključak  jedan od najvažnijih rezultata moderne filozofije, koji nas dotiče i danas. On nam omogućuje drugačiji pristup pojmu identiteta koji se više ne razumijeva kao rezultat interakcije usamljenih i samodostatnih subjekata (monada), nego kao rezultat obrazovanja, formiranja kao kultiviranja kroz komunikativno sporazumijevanje. U toj novoj perspektivi nije presudna refleksija nego „medij“, „sredina“ kojom se uspostavlja identitet. To je ona „sredina“ kojom svijest zadobija svoju egzistenciju. Drugim riječima, to je primarna zajednica u kojoj ljudi žive – obitelj, rod, pleme,narod – integrirana  jezikom i radom. Preko simboličke komunikacije, rada (gdje spada i kulturno stvaralaštvo)  i izvorne životne zajednice, duh dospijeva do egzistencije. Ovako shvaćeni identitet Ja se izgrađuje stvaralačkim radom,  jezikom (simbolima) i društvenom interakcijom, jednom riječju kulturom.

Može se reći da je kultura oblikovani duh u jeziku, radu i interakciji, tj. društvu. Također, kultura nije samo njihova forma nego su oni i obrasci  oblikovanja i djelovanja. Drugim riječima, kulturna dobra su oblikovana po principima jezika, rada i interakcije, zato su ona simbolička, materijalna i vrijednosna.

Danas se svjetsko društvo ili svjetska društva nalaze u fazi traganja za modelom socijalne kohabitacije. Problem je u tome što su ova duštva izgradila svoje identitete kroz kulturu i religiju te im se proces kohabitacije s drugima pojavljuje samo kao proces asimilacije. Izlaz iz ove poteškoće najčešće se traži u kompromisu koji je moguć samo ukoliko se napuste esencijalistička stajališta. Međutim, gubitak ovog stajališta je gubitak identiteta. Da bi se ovaj problem prevladao, prvi korak je upoznavanje i razumijevanje  drugih kultura i religija, te priznavanje njihove različitosti,  a ne izbjegavanje, zanemarivanje ili potiranje.

Za ovu priliku poučan je primjer Bosne i Hercegovine. Odlučujući utjecaj u formiranju simboličkih i klulturno-religijskih dobara i vrijednosti imala je jedna posebna društvena forma komunikacije i vrijednosti koje su iz nje proistekle. Možemo utvrditi da je be-ha društvo formirano u jednoj vrsti izvorne socijalne interakcije. To znači da je ovo društvo predstavljalo jedan od izvornih tipova komunikativne zajednice.  Kulturni identiteti u BiH, kao osnova etničko-nacionalnih identiteta, formirali su se u obrascima komunikativnog djelovanja, tj. kroz  razumijevanje i uvažavanje. Komunikativna djelatnost ili proces intersubjektivnosti zasnovan je, zapravo, na razumijevanju ( što pretpostavlja zajednički jezik), i na ispunjenim zahtjevima za važenje, što pretpostavlja međusobno priznanje socijalnih aktera, njihovo međusobno uvažavanje. Unutar ovih struktura jezika i priznanja odvijala se komunikativna djelatnost, odnosno socijalni proces. Identiteti socijalnih aktera su se potvrđivali i održavali u ovakvoj komunikaciji.

Za be-ha društvo to je značilo da se ono formiralo u izvornoj međuetničkoj komunikaciji, sa posebnim oblikom identiteta. Ova posebnost se sastoji u tome što se identitet svake etničke zajednice formirao u mediju zajedničkog jezika koji je omogućio razumijevanje, i u mediju zajedničke sredine (toposa)  koja je omogućila uvažavanje, tj. suživot. Svaka etnička zajednica je u svome identitetu sadržavala drugu etničku zajednicu. Pojednostavljeno rečeno, narodi u BiH nisu  živjeli jedni pored drugih u nekoj mehaničkoj svezi, nego zajedno, jedni s drugima. Drugi je bio dio identiteta, i to drugi za koga se zna da je drugačiji i različit. Ali upravo ova drugost i različitost je mogla potvrđivati i čuvati vlastiti identitet – njegovanje vlastitog identiteta je uključivalo čuvanje identiteta drugoga. To nije bio slučaj niti jedne druge etničke zajednice u Evropi. Evropska društva su bila zasnovana na jednoj etničkoj zajednici i druge su primali samo u mehaničkim svezama interesa. Zato te veze nisu nikada bile čvrste, nisu bile životne i njihova historija je uglavnom bila historija međusobnih borbi za prestiž, za prevlast, pri čemu se koristila i najstrašnija sredstva – progoni i genocid.

Identitet, dakle, nije apstraktno samoodnošenje nekog subjekta koji se spoznaje, pojedinca ili kolektiva, nego tek rezultat priznanja drugog i odgovor na očekivanja tog drugog. To što jesmo kao pojedinci ili kao narodi postajemo postepeno živeći s drugima, u interakciji koja ima formu pulsacije. Tek kada nam se vrati očekivano ponašanje drugoga, možemo sebe izgrađivati kao racionalne osobe ili kolektive. Strukture identiteta, dakle, ne pripadaju samo nama, mi ih ne možemo sami održati, one imaju pulsirajuću formu i intersubjektivnu jezgru. Pojedinci ili narodi koji se ostvaruju odnošenjem samo na sebe, ostaju usamljeni, izolirani i uglavnom atrofiraju i propadaju. Identitetni procesi vode kroz mreže socijalnih pulsacija koje su posredovane jezikom, radom i zajedničkom životnom sredinom.

Multietnički karakter be-ha društva dobio je čak ideološki karakter u svijesti pojedinaca i etničkih zajednica.  Zapravo, radi se o tome da su posredujući elementi zajedništva – jezik, zajednička životna sredina, te običaji, kulturno stvaralaštvo i društvene vrijednosti proizašli iz toga, prekrili etničko-vjerske razlike i formirali jedinstven kulturni entitet. Svijest o razlikama nije bila razarajuća za društvo nego je bila integrirana u ideologiju zajedničkog kulturnog kruga kao posebnog bosanskog civilizacijskog dostignuća.

Identitet nastao u samorazumijevanju i u priznanju drugog izgubio je, nažalost, u protreklonm ratu u BiH, svoju osnovicu. Različite etničko-vjerske zajednice koje su svoje identitete gradile na osvještenim  razlikama sada su ga određivale popisom atributa koji im pripadaju kao singularnostima. Samorazumijevanje je pretvoreno u znanje koje se može razložiti na konačan broj propozicija i koje se mogu osvjedočiti. Ovakvi identiteti postali su apstraktna samoodnošenja spoznajućih subjekata bez priznanja drugog. Priznanje izostaje na sve strane, zajednice se još razumiju ali ne uvažavaju zahtjeve jedna drugoj.

Također, ratom i novom retorikom koja je izgubila komunikacijsku strukturu, izgubljen je temelj kulturno-nacionalnog identiteta svih zajednica, a to je zajednička životna sredina. Projektanti rata su izgleda znali da je topos davao najznačajniju karakteristiku zajedničkom životu u različitosti, tako da su nastojali sve zajednice iščupati iz njihove sredine. Pri tome su koristili najbrutalnija sredstva – progone, paljenje i uništavanje imanja, tzv. etničko čišćenje, sve do genocida. Uništavanjem zajedničke životne sredine uništen je podjednako identitet svih zajednica u BiH i njihovo zajedništvo ( zajednice koje su se našle u novim sredinama u izbjeglištvu još tragaju za svojim identitetom).

Nažalost, to stanje traje i danas i postalo je društvena činjenica. U središtu Evrope, zaslugom i same Evrope, izgubljen je jedan poseban i jedinstven životni svijet, s posebnim oblikom identiteta, za kojim Evropa traga. Ona danas pokušava izgraditi taj svijet solidarnošću, zaštitom ljudskih prava i sloboda, tolerancijom i „novim svjetskim ethosom“. Ona se oslanja na tzv. komparativna iskustva iako ona nastaju samo u sferi pragmatizma i svrhovito-racionalnih strategija. Na taj način se pokušava sačuvati „scenarij interkulturalnosti“ .

Transnacionalni identiteti nastali u ovakvim scenarijima pokušavaju liberalizacijom prostora imitirati topos životnog svijeta koji je u BiH postojao u izvornom obliku. Taj prostor, vještački izgrađen, nije ništa drugo do pokušaj komprimiranja okruženja kako bi se ostvarile mobilne i profitabilne relacije i partnerstva. To nije onaj bosanski topos kao sredina u kojoj različite zajednice održavaju svoje razlike životom. Unutar tog vještački proizvedenog transnacionalnog identiteta ostaju neprevladive granice u jezicima, kulturi, religiji, običajima. Ove granice, iako se prigušuju u novim tipovima evropske demokracije, ili u strategijama turističkih agencija, izbijaju često na površinu u formi ekcesa, sitnih pobuna ili pak otvorenih zločina prema pripadnicima drugih etničko-vjerskih skupuna. U BiH Evropa je izgubila sebe.

 

Sarajevo, 30.09.2013.                                                                           Ivo Komšić

BiH, federalizam, ravnopravnost, održivost

HDZ BiH i Hrvatske već 25 godina istrajava na svojoj politici podjele države Bosne i Hercegovine usprkos promjenama koje su se desile i u BiH i u okruženju. Ta politika se prvo nastojala nametnuti direktno i otvoreno  ratom, zatim različitim političkim mimikrijama, sve do danas kada se pokušava pravdati kvaziznanstvenom  analitikom i izlobiranom podrškom slaboobaviještenih institucija EU. Ovaj put je HDZ poduzeo široku akciju i prema vani i prema unutra, prikazujući se kao lider približavanja BiH evropskim integracijama i kao siguran faktor unutarnje stabilnosti države. Pod tim plaštom ostaje neprimjećeno da je jedino siguran i stabilan partner Lideru HDZ predjednik RS-a, koji otvoreno negira BiH i koči svaki pokušaj da se država približi EU; s druge strane, unutarnja stabilnost države se stalno uvjetuje „institucionalnom ravnopravnošću“  naroda nad kojim su preuzeli politički monopol.  U svim opstrukcijama državnih institucija BiH i u svim napadima i ponižavanjima međunarodnih institucija u BiH predsjednik RS ima uvijek osiguranu podršku u lideru HDZ-a BiH. – Čini se da i domaća i šira javnost ostaje slijepa za te protivurječnosti. Da bi sebi dao nešto drugačiji dignitet od primitivnog i grubog nasrtanja na našu državu i međunarodnu zajednicu koja je u njoj angažirana, HDZ je krenuo putem postepenog doziranja svoje subverzivnosti  i blagog, gotovo usputnog ucjenjivanja svoje kooperativnosti, na unutarnjem i vanjskom planu, uvažavanjem i prihvatanjem njihovih razarajućih ideja. Da bi tom „dignitetu“ dali čvrsto tlo pod nogama, otišli su i korak dalje pa su za svoje poluskrivene namjere pokušali osigurati „znanstvenu“ i „stručnu“ utemeljenost. Tako su još prošle godine kod Instituta za društveno-politička istraživanja u Mostaru, koji je inače pod njihovom kontrolom a koji se finansira iz Republike Hrvatske, naručili studiju kojom bi „znanstveno-stručno“ legitimirali svoju politiku.

Temeljna hipoteza studije je da su federalizacija i konsocijacija „okvirni koncept“ preuređenja BiH. Nivo znanstvenosti studije a time i njenih autora se otkriva već u sintagmama koje koriste. Oni ne razumiju da federalizacija i konsocijacija nisu jedan nego dva modela koja se odnose na dvije različite strukture – federalizacija na državu, konsocijacija na društvo. Također, oni ne znaju da su pojmovi „okvir“ i „koncept“ u ovom kontekstu pleonazmi, što je stvar elementarne pismenosti. Ali ostavimo to po strani i zavirimo malo u argumentaciju same hipoteze koja otkriva stvarne namjere naručioca ove studije.  

Studija ima cilj „teorijski i vrijednosno“ opravdati politiku  stvaranja trećeg entiteta koju HDZ BiH uporno zagovara. Do sada se to radilo politički, više ili manje prikriveno a sada se to radi otvoreno i koriste se kvazi-znanstveni argumenti. Pojmovi: federalizam, ravnopravnost i održivost, iz podnaslova studije, stavljaju se u kontekst reinterpretiranih pojmova konstitutivnosti naroda, konsocijacije, suvereniteta, a sve s ciljem da se opravda daljnja razgradnja BiH, i da se to pokaže kao nužno, jedino efikasno i održivo.

Polazi se od pojma konstitutivnosti kao temeljnog pojma koji se pozajmljuje iz Ustava Federacije BiH. Ovo je prvi put da se HDZ poziva na ovaj Ustav jer je poznato još iz Tuđmanovog vremena da su Federaciju BiH uzimali samo u kontekstu konfederacije sa Hrvatskom, odnosno u kontekstu specijalnih veza sa Hrvatskom, kako je definirano kasnije u Daytonskom sporazumu. Pojam koji su koristili za Federaciju bio je uvijek „hrvatsko-muslimanska federacija“ što je značilo da je za njih Federacija tvorevina dva naroda. U suštini ta se ideja provlači i sada kroz cijelu ovu Studiju samo se ta sintagma  pokušava staviti u novi „teorijski okvir“ i proširiti i na kantone. U ranijem vokabularu izbjegavalo se govoriti o Federaciji kantona, kako je Ustavom Federacije BiH određeno. Ovim novim zaokretom ka kantonima samo se želi proširiti nacionalni koncept Federacije i na lokalne zajednice i dosljedno provesti kroz cijelu državu.

Cijeli koncept konstitutivnosti se veže isključivo za „institucionalne strukture“, a to znača da svaka institucija u državi, entitetima, kantonima i općinama mora izražavati konstitutivnost naroda. Ako to prevedemo na razumljiv jezik, to znači da se konstitutivnost prije svega mora institucionalizirati na nivou entiteta, tako da tri naroda moraju imati svaki svoj entitet. To je kontekst u kome se jedino analizira ravnopravnost i demokracija. Također, dosljedno provođenje tog principa vodi u stvaranje nacionalnih institucija na svim razinama: svaki narod bi imao svoje institucije i svoje funkcionere koji bi djelovali neovisno, samo za svoj narod ( tako sada funkcionira Predsjedništvo države). Na koji bi se način dolazilo do tih funkcionera ? Pošto su oni predstavnici političkih stranaka, to bi značilo da sve stranke moraju biti nacionalne, ili u jednom zaoštrenom kontekstu to znači da multietničke stranke treba ukinuti. Ova ideja se u Studiji opravdava pojmom „politička relevantnost pripadanja, odnosno nepripadanja građana BiH konstitutivnim narodima“.  U novijoj evropskoj povijesti ne postoji tekst koji tako otvoreno zagovara segregaciju jednog društva i politike. To je razumljivo s obzirom na „okvirni koncept“ – treba prvo provesti segregaciju da bi konsocijacija kao oblik socijalizacije bila opravdana. Samo još jedan korak  fali do zahtjeva potpunog ukidanja i progona političkih stranaka koje su drugačije ustrojene.

Naravno, autori studije, sakriveni iza Instituta za razvoj, imaju poteškoću dosljednog provođenja  njihovog pojma konstitutivnosti na cijelom prostoru BiH koja je i dalje multietničko društvo. Narodi BiH i dalje žive u područjima koja nisu etnički homogenizirana usprkos ratnim pokušajima preseljavanja,progona i genocida. Zato oni uvode nove kvaziznanstvene pojmove jer federalizacija BiH kao institucionalizacija naroda nije provodiva u kontekstu multietničnosti. Tako se koriste pojmovima „teritorijalni“ i „neteritorijalni“ federalizam, „neteritorijalna autonomija“,  „teritorijalne“ i „neteritorijalne“ izborne jedinice i sl. Pošto su ti pojmovi kontradikcije u sebi oni se ne mogu ni objasniti. U teoriji društva i politike, u pravnim teorijama nepoznati su pojmovi „neteritorijalni federalizam“, „neteritorijalna autonomija“ ili „neteritorijalna izborna jedinica“. To zapravo upućuje na ideju neteritorijalnog integralizma naroda koji može živjeti na teritoriji druge države a koji se institucionalno integrira u državu maticu. Ne radi se dakle o poznatom konceptu nacionalnih manjina koje imaju svoja autonomna nacionalna i građanska prava ali nisu konstitutivni u tim državama već se radi o dosljednom provođenju principa konstitutivnosti i institucionalnom povezivanju kroz državne institucije sa maticom državom. – Ovo je prikriveno izkazana ideja „anšlusa“.

Kada je BiH u pitanju to ima dvostruko značenje. Prvo, dijelovi naroda koji nisu homogenizirani, koji žive sa drugima širom BiH moraju se ili teritorijalno homogenizirati, tj. preseliti ako još nisu, ili institucionalno povezati bez obzira gdje žive, odnosno formirati svoje suverene institucije pošto su svugdje konstitutivni. Međutim, kako je to nemoguće teorijski opravdati i praktično provesti ( ne postoji neteritorijalna federacija ili institucionalizirana neteritorijalna autonomija) uvodi se pojam „konstitutivne manjine“ koji je također kontradiktoran. Onaj koji je konstitutivan ne može u svojoj državi biti manjina. Ova Studija se otvoreno zalaže za to da Srbi u Federaciji budu manjina, da Hrvati i Bošnjaci budu manjina u RS ali za utjehu imaju manjinsku konstitutivnost, odnosno Ustavom opravdanu neravnopravnpost. – Ovakve ideje HDZ je prikrivao jer nije mogao javno opravdati mali povratak Hrvata u RS o čemu neprestano govori biskup Komarica u Banja Luci, niti je mogao opravdati sporazum Tuđmana i Miloševića o njihovom progonu i preseljavanju. „Neteritorijalna autonomija“ je rezervirana za „konstitutivne manjine“ kao zamjena za gubitak političke autonomije jer se ona svodi na kulturnu autonomiju, što imaju sve manjine bez ove jezičko-teorijske  akrobacije.

Zanimljivo da se u ovoj Studiji uopće ne problematizira RS i položaj Hrvata u njoj. Također, ne problematizira se ni temeljni problem neravnopravnosti  Hrvata koji je dat u entitetskom glasanju na nivou države. Jer ovo glasanje, kao mehanizam ravnopravnosti entiteta u državi dovodi u neravnopravan položaj Hrvate u najvažnijoj državnoj instituciji. O ovome se uopće ne govori u Studiji jer to ustvari nije interes HDZ-a. RS se ostavlja kao institucija srpskog naroda u kojoj će Hrvati i Bošnjaci biti „konstitutivna manjina“ a Federacija se rezervira za ravnopravnost druga dva naroda. Ta ravnopravnost se može ostvariti po mišljenju autora ove Studije, i čelništva HDZ BiH, samo tako da Hrvati i Bošnjaci kao konstitutivne većine institucionaliciraju svoju konstitutivnost u svojim zasebnim  entitetima, u svojim kantonima i svojim općinama. Cijela ova konstitucija mora biti dosljedno praćena novim zakonima koji ovu konstitutivnost provode na svim razinama vlasti, posebno Izbornim zakonom. Ovaj zakon mora omogućiti nacionalne izborne jedinice, uključujući i „neteritorijalne izborne jedinice“  po modelu koji danas postoji u Hrvatskoj ( izborna jedinica dijaspore koja nije teritorijalna).

Drugo značenje „neteritorijalnih autonomija“ u BiH može biti i to da se ove utonomije jednoga dana priključe maticama državama, što je bila Tuđmanova ideja. Ta ideja se dakle i danas čuva u ovim nerazumljivim i kontradiktornim pojmovima a Hrvatska je praktično održava proglašavajući Hrvate u BiH svojom dijasporom i omogućavajući im da sudjeluju u njihovim izborima. Uostalom, HDZ Hrvatske je na predprošlim izbotima prevagu u Saboru dobio upravo zastupnicima koji su birani u BiH i glasovima iz BiH.- Valjda je zahvaljujući tome taj sastav Sabora tako dugo i trajao.

Međutim, nije dovoljno pokazati neznanstvenost i nestručnost jednog teksta na kome neka stranka legitimira i gradi svoju politiku. Ovdje se radi o veoma ozbiljnim namjerama da se ta politika provede, da se sva protivurječnost jedne ideologije učini stvarnom i tako pokaže i nelogičnost i nefunkcionalnost naše države a društvo podijeljeno do nepodnošljivosti. – To je jedino gore od postojećeg stanja.

Kako izaći iz ovoga stanja a da izlaz bude racionalan i dobar za sve?

1. Politika se prije svega treba voditi referendumskim vrijednostima za koje su se građani BiH opredijelili 1992.godine, bez pritisaka i slobodno, a to su: nazavisnost i suverenitet države, ravnopravnost naroda, građana i ostalih.
2. Fedderacija BiH se treba proširiti i na Republiku Srpsku kako je predviđeno Vašingtonskim sporazumom i kako je dogovoreno tada s američkom administracijom.
3. Na nivou federalno uređene države  trebaju biti sve one nadležnosti koju državu čine funkcionalnom i racionalnom i koje građanima omogućavaju da najbolje i najlakše ostvaruju svoja ljudska i građanska prava.
4. Nacionalna prava narodi BiH trebaju ostvarivati kroz dom naroda na nivou države, koji treba birati na direktnim izborima, i kroz nacionalne zastupničke klubove na nižim razinama vlasti.
5. Za izbor Federalnog državnog parlamenta i za izbor članova Predsjedništva BiH cijela država treba biti jedna izborna jedinica.

 

Sarajevo, 11.03.2017.                                                        Ivo Komšić

Kontinuitet depolitizacije bosanskohercegovačkih Hrvata

Temeljni pojam od koga polazim je pojam depolitizacije. Njime želim objasniti sadašnji ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH, s tim što postavljam tezu da se Hrvati BiH nalaze u procesu depolitizacije još od devedesetih godina, da je taj proces dijelom institucionaliziran u Daytonskom sporazumu i da se danas nastavlja politikom dekonstitucije naroda.

Pojam depolitizacije označava oduzimanje ili odricanje političkog subjektiviteta. Ukoliko se radi o oduzimanju, to znači da je nad narodom izvršena politička prisila ili pritisak neke druge vrste; ukoliko se radi o odricanju, to znači da je narod sam, u određenim okolnostima, politički subjektivitet prenio na nekoga ili svoju političku volju nije u stanju konstituirati.

Da bi se razumio politički subjektivitet, kao pojam i zbiljnost, smatram uputnim pozvati se na Hegelovu tezu sadržanu u njegovoj filozofiji države i prava, kojom se tvrdi da društva svoj umni identitet izgrađuju u državi. Bez ove «umnosti» društvo bi stagniralo ili atrofiralo u različitim i sukobljenim parcijalnim interesima. To znači da država i njene institucije predstavljaju interes cjeline, koji se onda mora realizirati kroz posebne ili čak pojedinačne interese građana. « Ukoliko, ovo jedinstvo ne postoji, nije nešto zbiljsko, premda bi egzistencija mogla biti prihvaćena. Loša država je ona koja puko egzistira; bolesno tijelo također egzistira ali nema istinski realitet.» ( Hegel, Osnovne crte filozofije prava, & 270. Dodatak, str. 395. izdanje Logos, «V. Masleša» – «Svjetlost», Sarajevo, drugo izdanje 1989.)

Dakle, sve dok se privilegiraju parcijalni interesi naspram zajedničkih, općih interesa države, država nije «zbiljska», ona samo «egzistira».

Umnost pojedinačnih i parcijalnih interesa, bilo da se radi o klasnim ili nacionalnim, bilo o onim temeljnim ljudskim, dana je u cjelini – državi. Ona je supstancija političke svijesti koja se mora pojaviti u svom realitetu kao subjektivna svijest pojedinaca i socijalnih skupina, uključujući i nacije. Država koja ne izražava subjektivnu političku svijest je apstraktna država, sa lošom egzistencijom, jer ne sadrži društvene interese. Umnost države kao supstancija političke svijesti mora imati svog zbiljskog nositelja, subjekta te svijesti; s druge strane, građani ili kolektiviteti svoj politički subjektivitet ostvaruju i potvrđuju samo u državi, a sve druge sadržaje identiteta u društvu. Ukoliko toga nema, nema ni zbiljske države, ali nema ni zbiljskog nositelja političkog subjektiviteta kao bitnog sadržaja identiteta.

Moja teza je da su Hrvati u BiH politički desubjektivirani, odnosno depolitizirani, da su ostali bez umne političke supstancije, u smislu u kome se ovdje o tome govori.

Politički je subjektivitet naroda vezan, dakle, prije svega, za njegovu konstitutivnost u državi; gubitak tog subjektiviteta je vezan za gubitak konstitutivnosti, odnosno državničkog identiteta. Niti jedan narod ne može živjeti u jednoj državi a svoj politički identitet i subjektivitet tražiti u drugoj. Takva podvojenost je neprevladiva i vodi narod u šizofreno stanje, a njegovu političku praksu ka izolacionizmu ili iseljavanju

Proces depolitizacije Hrvata u BiH je, dakle, podudaran sa procesom odrođavanja Hrvata od BiH – to je jedinstven proces.

Ovaj proces je otpočeo devedesete godine kada su Hrvati BiH formirali svoju prvu nacionalnu stranku, što je trebalo označiti početak političkog subjektiviteta naroda i njegove unutarnje demokratizacije u novim uvjetima.

Međutim, taj proces je vođen u suprotnom smjeru – nacionalna politika je usmjeravana ka nacionalizaciji teritorija, tj. ka političkom i teritorijalnom separatizmu i izolacionizmu. BiH kao društveno-politička zajednica se napušta kao tlo i okvir političkog identiteta hrvatskog naroda u BiH.

Činjenica je da su Hrvati u BiH, kao i drugi narodi u republikama tadašnje zajedničke države, svoj politički subjektivitet izražavali dvostruko – identificirajući se sa Bosnom i Hercegovinom i sa Jugoslavijom. Međutim, sa narastanjem srpskog nacionalizma koji je tu državu pretvarao u državu jednog naroda, politički subjektivitet drugih naroda se snažno usmjerava ka nacionalnom i republičkom identitetu. Da bi se stvorilo novo vezivno tkivo nacionalnog identiteta, politički subjektivizam naroda kao dio tog identiteta se poticao drugim nacionalnim sadržajima – povijesnim, kulturnim, vjerskim…

To je bilo jako izraženo i kod hrvatskog naroda u BiH koji je inače imao najdublje povijesne korijene u toj zemlji, duboko ukorijenjenu svijest u kulturi, narodnoj tradiciji i vjeri, te najstarije i najrazvijenije narodne institucije na koje se mogao osloniti. To se pokazuje već u prvom koraku iskazivanja hrvatskog političkog subjektivizma u BiH: Hrvati su najglasniji i najodlučniji u zahtjevu o samostalnosti BiH, njenoj nezavisnosti od jugoslavenske države. HDZ BiH je tom zahtjevu dobila plebiscitarnu podršku naroda od svog osnutka i postala nova jasna politička svijest. Njen politički subjektivizam se ispoljavao u snažnom identitetu sa mogućnošću osamostaljenja BiH kaodržave. To što je ta politička stranka formirana uz pomoć HDZ Hrvatske, kao dio jedinstvene HDZ organizacije sa sjedištem u Zagrebu ( Statut HDZ BiH, čl.4.), u svijesti Hrvata BiH se percipiralo kao politička pomoć «bratske stranke», koja u BiH ima iste političke interese, odnosno koja potiče hrvatski politički subjektivizam i državnički identitet sa BiH.

Nesuglasje koje će voditi do rascjepa javlja se na razini ozbiljenja političkih interesa kada predstavnici HDZ-a BiH u Skupštini BiH donose odluku o referendumu koji je put u osamostaljenje države BiH i njeno međunarodno priznanje, i time legitimiraju svoj politički identitet. HDZ Hrvatske, koji je već preuzeo vlast i osamostalio Hrvatsku, pokušava delegitimirati tadašnje vođstvo HDZ BiH i promijeniti referendumsko pitanje na livanjskom sastanku, te time osamostaljenje BiH od Jugoslavije odvojiti od njenog konstituiranja kao zasebne države, ravnopravne Hrvatskoj i Sloveniji koje su te akte već obavile. Pokušaj da se nametne «livanjsko» referendumsko pitanje je značio jasnu političku poruku Hrvatima BiH – možete se izjasniti za izlazak BiH iz Jugoslavije, ali ne možete konstituirati BiH kao samostalnu državu. To je bio jedan od prvih vidljivih oblika političkog pritiska na Hrvate BiH i neuspjeli pokušaj njihove depolitizacije. Ovaj odnos HDZ Hrvatske prema HDZ BiH potvrđuje i tadašnji glavni tajnik stranke Ivan Markešić u svojoj knjizi «Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu», izdanje Synopsis Sarajevo i HNV BiH, 2004. godine. On tvrdi kako HDZ BiH pod utjecajem HDZ Hrvatske nije pozvao Hrvate BiH na referendum nego je on svojevoljno to uradio kao glavni tajnik stranke.

Usprkos tome, Hrvati su izašli na referendum i izjasnili se za nezavisnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu, državu građana i naroda: Muslimana, Srba i Hrvata i drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive, kako je glasilo referendumsko pitanje. Prema izvještaju Republičke izborne komisije, na referendum se odazvalo 64,31% birača, sa preko 99% onih koji su glasali za ( 63,95% ). To pokazuje da su gotovo svi Hrvati s pravom glasa izašli na referendum i glasali ZA; na referendum je izašao i dio Srba iako je SDS BiH pozvao narod na bojkot.

Referendum je bio jedna od rijetkih prilika u novijoj povijesti BiH da se Hrvati slobodno, iskazujući svoju političku volju, odrede prema svojoj domovini i državi.

Međutim, proces depolitizacije Hrvata BiH je vođen u kontinuitetu. Vođstvo HDZ Hrvatske je mijenjalo čelništvo HDZ BiH sve dok nije dobilo onu kadrovsku postavu koja je neutralizaciju političkog subjektiviteta be-ha Hrvata pretočila u svoj politički program.

Zbiljski interes naroda za samostalnošću BiH i njenim državnim suverenitetom podržava se samo u mjeri u kojoj je taj interes usmjeren protiv velikosrpske politike iz Beograda o stvaranju velike Srbije. Politički entuzijazam Hrvata u BiH služi hadezeovoj državnoj politici u Zagrebu samo kao paravan iza koga će se stvarati uvjeti za osamostaljenje «hrvatskih krajeva» u BiH u funkciji «hrvatske državne politike».

Tako se u zaključcima druge redovne sjednice Predsjedništva HZ H-B, proširene članovima Predsjedništva HDZ BiH sa terena H-B i zastupnicima u Skupštini BiH, održane 23. prosinca 1991. godine, navodi:

« 2. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna još jednom potvrđuje volju cjelokupnog hrvatskog naroda H-B izražene 18.studenog 1991. godine u Grudama, donoseći povijesnu odluku o uspostavi HZ H-B, koja predstavlja pravnu podlogu za ulazak ovih teritorija u Republiku Hrvatsku.

3. Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna daje puni legitimitet gospodinu dr. Franji Tuđmanu, kao predsjedniku Republike Hrvatske i predsjedniku Hrvatske demokratske zajednice da zastupa interese Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske.»

Iz ovih Zaključaka je jasno da čelnici H-B smatraju granice RH i BiH nezaključenima iako se u tom vremenu nije uopće o tome raspravljalo niti je netko te granice dovodio u pitanje. Sve rasprave su vođene o međunarodnom priznanju RH. Drugo, oduzima se legitimitet predsjedniku HDZ BiH, koji je ujedno bio i član Predsjedništva BiH, izabran voljom naroda na demokratskim izborima, i prenosi na predsjednika druge države.

Na sastanku u Zagrebu, 27. prosinca 1991. godine, predsjednika RH s delegacijom HDZ BiH, uz nazočnost dužnosnika RH, Franjo Tuđman je objasnio svoju dvostruku politiku prema BiH i HDZ BiH. On tu kaže:

« Prema tome, sa perspektivom suverenosti BiH nema nikakvog izgleda… Mi smo bili u onim uvjetima kada smo razgovarali, mi smo bili za politiku održanja suverene BiH, baš zato što je velikosrpska politika postavila problem izdvajanja srpskih krajeva iz Hrvatske.

Prema tome, u tim i takvim okolnostima bilo bi politički nepromišljeno da smo mi sami otvarali problem razgraničenja u BiH, ali smo kao što se sjećate, još 1989. godine u svom proglasu, povijesnom proglasu HDZ-a kazali da smo za suverenu BiH ali ako se postavlja njezin opstanak da onda sa gledišta interesa hrvatskog naroda moramo postaviti pitanje, pitanje granice Hrvatske.

U današnjim okolnostima gospodo, nama sa općeg hrvatskog gledišta više odgovara razgraničenje, sa općeg hrvatskog gledišta i sa gledišta hrvatskog puta u BiH… iz taktičkih razloga mi nismo (to) postavljali, jer nismo htjeli da budemo ti koji će postaviti pitanje granica.» ( Citirano prema stenogramu snimka sastanka).

Da se radilo o već dovršenom političkom projektu podjele BiH i političkom vezivanju bosanskohercegovačkih Hrvata za Hrvatsku svjedoči daljnje Tuđmanovo obrazloženje tog projekta na istom sastanku. On kaže: «Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu. Tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama.

Da li bi to bilo baš i 30 općina, ili 28, – to je čak sa toga gledišta od manje važnosti.

Prema tome, meni se čini, da sa jednom pametnom politikom možemo čak dovesti do toga, – sa jednim pametnim razgraničenjem, sporazumom sa Srbima u Bosni, – da možemo dovesti do toga, da umjesto rata koji prijeti ovakvom neriješenom pitanju i sa tim gomilanjem armije, – da čak ta armija bude zalog provedbe takvog razgraničenja.» ( Citirano po istom stenogramu).

Ove stavove potvrđuje i Božo Raić, dopredsjednik HZ H-B, u svom izlaganju na istom sastanku, s tim što objašnjava politički sukob unutar HDZ BiH, tvrdeći da su oni (misli se na vrh HZ H-B) «na tragu informacija koje daje Vrhovništvo stranke RH», te da je to kontinuitet a ne zaokret politike iz Zagreba prema suverenitetu BiH. On je nedvosmislen: « Da ne možemo prihvatiti one tvrdnje, koje polaze od toga da je trenutna etnička slika na prostorima H-B meritorni faktor po kojemu će se sve odlučiti. Mi polazimo od povijesnog prava hrvatskog naroda, o državnosti, koja je postojala 1939. godine kao minimuma i od promatranja etničke slike u kontinuitetu.» ( Isti stenogram). – Radi jasnoće treba podsjetiti da se misli na Sporazum Cvetković-Maček.

U nastavku svog izlaganja na ovom sastanku, Božo Raić jasnije od ostalih formulira stav o depolitizaciji Hrvata u BiH. On kaže: « Naime, naša je ocjena, da se radi o jednom pokušaju, da se pod okriljem HDZ BiH instalira takozvana autonomna hrvatska politika, odvojena od hrvatskog korpusa i odvojena od jedinstvene politike HDZ i u tome jeste najveća opasnost.»

Na istom sastanku, Martin Udovičić, član Predsjedništva HDZ BiH i predsjednik HDZ Travnik, nakon istupa B. Raića, konstatira: « Međutim, nismo nikada isticali da smo protiv suverene BiH i zato smo imali suradnju sa Muslimanima, odličnu, vrlo dobru.»

Da se radi o kontinuitetu Tuđmanove politike depolitizacije Hrvata BiH potvrđuje i Dario Kordić, na istom sastanku: « Šest mjeseci smo krvavo razrađivali našu ideju od 13. i 20. lipnja koju ste nam ovdje iznijeli…

Hrvatski narod u travničkoj ovoj regionalnoj, subregionalnoj zajednici, živi sa idejom konačnog priključenja Hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh.»

Treba podsjetiti da se Kordić poziva na sastanke koji su održani sa predstavnicima regionalnih organizacija HDZ-a srednje Bosne i Hercegovine 13. i  20. juna 1991. godine, na kojima nije sudjelovalo be-ha vođstvo stranke, i na stavove koje im je Tuđman tom prilikom izložio. Pet mjeseci prije ovog sastanka, a samo pet mjeseci nakon preuzimanja vlasti u BiH, dio HDZ-a BiH je dobio zadaću da razgrađuje državni suverenitet BiH i njene Hrvate politički identificira sa RH. – Na tome se «krvavo radilo».

Ivan Markešić, tadašnji generalni tajnik HDZ BiH, na ovaj «krvavo» razrađeni projekat podjele BiH i potpune depolitizacije naroda, oduzimanjem političkog subjektiviteta vlastitoj stranci kojoj je narod upravo dao legitimitet i vlast, iznosi sasvim drugačije mišljenje –            « Jedinstvena je poruka ( nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne srebrene) i ja na tome stojim, da cjelovita, suverena i samostalna BiH je najbolje rješenje za hrvatski narod u BiH.». – Na ovom stajalištu je bio i Damjan Vlašić, zastupnik u Saboru H-B i nekadašnji predsjednik HDZ Mostar, koji je na ovom sastanku rekao: « Sada se pitam – to dobro za hrvatski narod, čemu tako ljubomorno kriti od drugih, u ljudskom smislu reći…» Time je Damjan Vlašić jasno izrekao suštinu političkog identiteta i subjektiviteta svakog naroda – dobro za narod može biti samo opće dobro  i svaki posebni interes mora imati opći interes kao svoj cilj, a to se ostvaruje u državi javnom političkom djelatnošću.

Rezime ovih razgovora ipak je dao Tuđman: « A ta opća politika jeste bila, znači, za čuvanje suverenosti do određenog momenta dok je to odgovaralo Hrvatskoj. Ali dalje ne odgovara… Prema tome, to je put na koji trebamo doći do Hrvatske države…» Drugim riječima, Tuđman Hrvate BiH izvodi na put gubitka vlastite političke supstancije koja je bila dana u Bosni i Hercegovini kao povijesnoj državi naroda.

Intervencija Jerke Doke, tadašnjeg ministra obrane BiH – « Nikada na ovakav način nećemo doći, predsjedniče», nije pomogla. Depolitizacija i uništavanje političkog subjektiviteta Hrvata BiH su nastavljeni i drugim sredstvima.

Odlukom o formiranju HVO-a HZ H-B, 8. travnja 1992. godine, dakle u vrijeme međunarodnog priznanja BiH, uspostavljena je nova organizacija vlasti i novi mehanizmi njenog djelovanja. Posebnu ulogu HVO dobiva Statutarnom odlukom od 15. svibnja i izmjenama od 3. srpnja 1992. godine, kojima se utvrđuje ustroj izvršne vlasti i uprave na području HZ H-B. Temeljem ove odluke HVO postaje najvišim tijelom izvršne vlasti i uprave u HZ H-B. HVO i svaki njegov član su odgovorni za svoj rad Predsjedništvu HZ H-B. HVO je organiziran poput vlade, sa predsjednikom i dopredsjednicima, te odjelnim predstojnicima koji imaju status ministara – obrane, unutarnjih poslova, gospodarstva, financija, društvene djelatnosti, pravosuđa i uprave.

Dakle, cijela organizacija izvršne vlasti i uprave je provedena kao vojna organizacija sa strogom hijerarhijom i centralizirana u Predsjedništvu HZ H-B. Od «vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ H-B», kako stoji u Odluci o formiranju HVO-a, ova institucija obrane i zaštite naroda prerasta za tri mjeseca u jedinstvenu i jedinu vlast. Tako je izbrisan i svaki trag političkog subjektivizma institucionaliziranog u političkoj stranci. S obzirom da su Predsjedništvo HZ H-B činili ljudi koji su svoj politički subjektivizam prenijeli na Franju Tuđmana, proces depolitizacije je dovršen i objektiviran u HVO-u kao vojnoj organizaciji. U međuvremenu, s čelnih pozicija HDZ BiH uklonjeni su svi koji su politički branili suverenitet BiH. Time su stvoreni svi kadrovski, politički i institucionalni uvjeti za rat protiv suvereniteta međunarodno priznate države BiH i otvorena mogućnost upotrebe svih sredstava o kojima je govorio Dario Kordić, na sastanku od 27.12.1991.godine.

Subordinacija HVO-a kao vojno-upravne organizacije nije završavala kod Predsjedništva HZ H-B nego se protezala do Ministarstva obrane RH, koje je preuzelo za HZ H-B svu vojnu logistiku, financijsku pomoć, humanitarnu pomoć, kadrovsku politiku i ostalo. Koji je obim te pomoći bio, dovoljno je vidljivo iz činjenice da je preko Ministarstva obrane RH, kojim je rukovodio Gojko Šušak, u H-B dolazilo oko 30 mil. DM mjesečno, osim vojne opreme i naoružanja, te da je cijela vojna struktura HVO H-B postavljena iz Hrvatske.

Proces depolitizacije Hrvata u BiH se nije zaustavio na uspostavi institucija koje su narod udaljile od BiH i koje su njegovu jasno iskazanu političku  i državničku svijest za obranu države BiH i hrvatskog naroda u njoj od velikosrpske agresije preokrenule u napad na suverenitet te države. HVO je u trenutku formiranja bio blebiscitarno prihvaćen od naroda kao vojska obrane, čak je A. Izetbegović dao proglas Muslimanima pozivajući ih da se uključe u HVO jer je to i njihova vojska.

Depolitizacija se nastavlja kroz proces tuđmanizacije hrvatske politike u BiH, što je bilo izrazito u bilateralnim i međunarodnim pregovorima o BiH. U ima HZ, odnosno HR H-B te pregovore je vodio Franjo Tuđman i pozivao se na legitimitet koji mu nikada nisu dali Hrvati srednje Bosne i Posavine, niti njihove ključne vjerske, kulturne, znanstvene i ostale nacionalne institucije.

Svi pregovori koje je Franjo Tuđman vodio u ima Hrvata BiH i u ime RH, bili su zasnovani na njegovoj temeljnoj političkoj ideji o potrošenom suverenitetu BiH, o nužnosti etničkog razgraničenja, koje se mora dogovoriti sa Srbima ( Muslimani se ne spominju kao politički faktor i kao politički narod), te na JNA kao «zalogu» tog razgraničenja.

Prvi i temeljni dogovor o tome postignut je između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, 26.marta 1991. godine. Usprkos upornog nastojanja Tuđmana i njegovog političkog kruga da se taj dogovor ospori ( ta nastojanja su i danas snažna), postoji cijeli niz neoborivih dokaza o tom dogovoru i njegovom sadržaju. O njemu se indirektno može zaključiti iz rukopisa raznih autora iz Hrvatske i Srbije ( M. Minić, Šarinić, B. Jović), a direktno iz svjedočenja samih sudionika dogovora u Karađorđevu – Stipe Mesića, Dušana Bilandžića, Josipa Šentije, Smilje Avramov. Mesić je bio posrednik u zakazivanju ovog sastanka, a Bilandžić, Šentija i Smilja Avramov su uz Zvonku Lerotića, Kostu Mihailovića i Vladana Kutlešu bili članovi mješovite komisije za «razgraničenje».  Šentija i Bilandžić su odmah na početku istupili iz ove komisije, a da je komisija imala zadaću utvrditi etničke teritorije u BiH radi razgraničenja svjedočio je Bilandžić u svom intervjuu Nacionalu, 25. oktorba 1996. godine. Dogovori o podjeli BiH su nastavljeni 15.aprila 1991. godine u Tikvešu, te vođeni u kontinuitetu na raznim mjestima i u raznim prilikama. Preciziranje ovih dogovora, sve do praktičnog provođenja, nastavili su zastupnici te politike u BiH dogovorima u Gratzu – Mate Boban, Radovan Karadžić, Franjo Boras, Momčilo Kraišnik, te predstavnici tzv. vlada H-B i RS, i vojnih postrojbi HVO i Vojske RS na raznim nivoima. Treba podsjetiti na dva zaključka u dogovoru Bobana i Karadžića u Gratzu, 5. maja 1992.godine, kojima se precizira «da sva sporna pitanja, uključujući  razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica – hrvatske i srpske u BiH, riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom», te «da se u razgraničenju dviju konstitutivnih jedinica na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini ( Odžak, Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Orašje, Modriča i Brčko), vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacija».

Ovaj dogovor o «razgraničenju» je faktički značio dogovor o etničkom preseljenju, što je za Hrvate značilo izgon iz Bosanske Posavine, a za Srbe izgon iz Kupresa, Glamoča, Grahova i Drvara. Enigma i šutnja glavnih aktera ovog dogovora iz Karađorđeva je skinuta u Daytonu. Na plenarnoj sjednici, pred svim sudionicima pregovora, 8. studenog, Slobodan Milošević je otvoreno priznao da se o ovome «s Franjom davno dogovorio i da više nema nikakvih pregovora oko Posavine». Tako su u Daytonu «razgraničenja» i «kompaktnosti prostora i komunikacija» postali povijesne činjenice zapisane u međunarodni sporazum i nacrtane na karti.

Što je praktično značila depolitizacija Hrvata BiH moglo se vidjeti golim okom u Posavini – tisuće potpuno uništenih imanja koja su izgrađivale generacije, srušen most preko Save između dva Broda, oko dvijestotinetisuća prognanih, tisuće ubijenih i iznakaženih. Posebno tragično i dojmljivo je poniženje vojske HVO-a koja je Posavinu bila obranila od srpske agresije. Kada je već bila došla do sela Rudanke, nadomak Doboja, i kada ju je od Armije BiH s druge strane Doboja dijelilo samo tri kilometra, Tuđman je povlači «na odmor», uvodi svoje «svježe snage» na njihove položaje i onda ih iznenada povlači preko Save. Iznenađenje je bilo takvo da se ni sav HV nije uspio povući, te se u panici, zajedno s narodom prebacivao preko rijeke.

Da je Daytonski sporazum bio samo legalizacija tuđmanizacije hrvatske politike u BiH, svjedoči još jedan važan detalj.

Neposredno nakon «Oluje», a oko dva mjeseca prije Daytonskih pregovora, kada su združene vojne snage HV, HVO i Armije BiH zauzele oko 65% teritorije BiH, te kada su «hrvatske snage» bile nadomak Banja Luke i držale pod kontrolom teritoriju od Livna preko Drvara, Šipova, Mrkonjića do Manjače, Franjo Tuđman je izradio kartu novog-starog razgraničenja teritorija u BiH. Na prvi pogled činilo se da ova karta nema veliku vezu ni s postojećim stanjem, ni s budućnošću BiH, jer se nije poklapala niti s jednim predlaganim rješenjem. Ona je čak odudarala i od plana Kontaktne skupine koja je već dala prijedlog o objedinjavanju Posavine u jedan kanton koji bi se priključio Federaciji BiH. U tom prijedlogu jedini je problem bio koliki će biti koridor prema Banja Luci kroz Posavinu i hoće li ga uopće biti. Karta je odudarala i od postojećeg kantonalnog uređenja Federacije jer je u tzv. hrvatske krajeve uključivala Cazinsku krajinu u kojoj Hrvata uopće nije bilo, i jedan dio zaleđa Dubrovnika koji je vojno držao Karadžić. Karta je posebno odudarala od stanja koje je nastalo nakon «Oluje», a koje je u Daytonskim pregovorima bilo polazna osnova razgraničenja. Međutim, kako su pregovori u Daytonu odmicali, hrvatsko-bošnjačka vojna prednost se topila na karti i polako svodila na ono što je Tuđman davno ucrtao. On je konačno sve što su osvojili HV i HVO vratio Miloševiću – povukao vojsku ispred Banja Luke, iz Mrkonjića,, Šipova, s Manjače, od Jajca. Zadržao je Drvar, Glamoč i Grahovo, mjesta koja je u svojoj karti označio kao hrvatska.

Hrvati koji su bili članovi bosansko-hercegovačke jedinstvene delegacije u ovim pregovorima, osim Jadranka Prlića, bili su protiv ovakvih rješenja, ali je problem bio u tome što su i posrednici ovih pregovora prihvatili Tuđmanov legitimitet koji je još 1991.godine dobio od H-B. Daytonski sporazum je u velikoj mjeri posljedica depolitizacije Hrvata BiH i Tuđmanove politike prema suverenitetu BiH. Može se izvjesno utvrditi da je ustavni položaj Hrvata u tom sporazumu direktna posljedica toga.

Drugi važan činilac tog položaja je RS koja je od osnutka imala Tuđmanov blagoslov i bila pozitivna činjenica njegove politike prema BiHi, i koju je konačno legalizirao A. Izetbegović preko tadašnjeg ministra vanjaskih poslova RBiH Muhameda Šaćirbegovića, bez znanja i pristanka Predsjedništva BiH i drugih institucija. Ova legalizacija se desila u Ženevi, nepuna dva mjeseca prije Daytonskih pregovora, 8. septembra 1995. godine, i predstavljala je neoborivu činjenicu u tim pregovorima. Tako je Daytonski sporazum završio entitetskom podjelom umjesto kantonizacijom i federalizacijom BiH, što je američka administracija bila obećala još 1994.godine, u toku vašingtonske izgradnje Federacije BiH.

Ova izmjena političke strategije američke administracije najteže se odrazila na položaj Hrvata u državi. Hrvati BiH su hrvatsku paradržavnu tvorevinu Vašingtonskim sporazumom ugradili u zajedničku državu koja je trebala u nastavku političkih pregovora i uz vojne pritiske biti proširena i na područja RS, kao srpske paradržavne tvorevine u BiH. Stvaranje Federacije BiH nije dakle bila privremena mjera zaustavljanja rata između Armije BiH i HVO nego je to bilo uspostavljanje novog modela uređenja države na principu regionalnog ujedinjenja a ne razgraničenja, te strateška osnovica u pristupu rješavanja tzv. srpskog pitanja u BiH. Daytonski sporazum je promijenio i jedno i drugo, federalizacija države je ostala na 51% teritorije, a na ostalom dijelu teritorije BiH je  legalizirana i uspostavljena ratna tvorevina RS, nastala na etničkim progonima, zločinu i genocidu. Također, Federacija je ostala složen entitet i po etničkoj i po državničkoj strukturi, RS je ostala jednonacionalna i centralizirana. Sa takvom svojom strukturom svaki entitet je ugrađen u zajedničku državu BiH koja je ostala bez određujućeg atributa da je republika. Ove nejednake entitetske strukture su se odrazile na položaj naroda u državi i ta nejednakost je institucionalizirana kao neravnopravnost naroda u samom Ustavu. Ključno mjesto te neravnopravnosti je parlament BiH koji je pretvoren u dvoentitetsko tijelo na oba svoja nivoa, dakle i u Zastupničkom domu i u Domu naroda. Zastupnički dom je samo prividno, po svom višestranačkom sastavu, demokratsko zakonodavno tijelo, ustvari je entitetsko tijelo u kome su zastupnici procedurom glasanja entitetski razvrstani. Drugim riječima, Federacija i RS «preseljavaju» svoje entitetske parlamente u državni parlament i nastavljaju entitetski a ne jedinstveno djelovati. To praktično znači:

Prvo, niti jedna odluka u Parlamentarnoj skupštini BiH se ne može donijeti dok je posebno ne prihvate zastupnici iz RS-a, posebno zastupnici iz Federacije.

Drugo, odlučivanje u Parlamentarnoj skupštini BiH je svedeno na entitetski paritet i konsenzus, jer svaki entitet ima faktički jedan glas bez obzira na broj stranačkih zastupnika. To znači da zastupnici iz RS – Srbi imaju jedan glas, a Bošnjaci i Hrvati dijele jedan glas.

Treće, Srbi i Bošnjaci mogu u ovakvoj proceduri glasanja donijeti ili blokirati donošenje zakona ili bilo koje odluke (o budžetu, ratifikaciji međunarodnih sporazuma, financijskim aranžmanima i sl.). Ovo  jedino ne mogu napraviti Hrvati, bez obzira na interes, jer u entitetskom glasanju oni ne mogu osigurati potrebnu trećinu glasova iz svoga entiteta, bez koje se ne može donijeti odluka. Ustavni položaj Hrvata je dakle takav da mogu biti uvijek nadglasani. Ovo je posljedica sadašnje strukture stanovništva u Federaciji i RS-u, jer se ona izborima direktno preslikava u zakonodavno tijelo BiH. Broj Hrvata u toj strukturi je posljedica Tuđmanovih dogovora sa Miloševićem o «razgraničenju», s jedne strane, i politike osporavanja suvereniteta BiH koja je dovela do rata s Armijom BiH, odnosno s Bošnjacima, s druge strane..( Naravno da u proizvođenju ovog stanja Tuđman nije jedini odgovoran).

Četvrto, Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH koji se sastoji iz predstavnika političkih stranaka, gubi svoj politički smisao jer se zastupnici faktički razvrstavaju po entitetskoj pripadnosti, a to u konačnici znači da se razvrstava etnički. Tako se indirektno i Zastupnički dom pretvara u svojevrsni dom naroda, a parlament BiH u cjelini u etniči složeno tijelo.

Peto, rad Parlamentarne skupštine BiH je faktički stavljen u funkciju nacionalnih stranaka i njihovih elita a ne u funkciju svih građana države BiH, bez obzira kom narodu pripadaju. Zakonodavno tijelo države, a time i Ministarsko vijeće kao izvršni organ su taoci nacionalnih stranaka i njihovih lidera. Organi države su Ustavom BiH pretvoreni u poligone za odmjeravanje nacionalnih utjecaja i interesa, odnosno oni su postali generatori nacionalizma u BiH, nacionalnih sukoba i kriza.

Ovakav ustavno-pravni položaj je  proces depolitizacije Hrvata u BiH usmjerio ka njihovoj  dekonstituciji. Konstitutivnost naroda garantirana Daytonskim Ustavom BiH, HDZ BiH kao vodeća i vladajuća hrvatska stranka, nastoji svesti na ograničeni prostor nekog zamišljenog entiteta a ne provesti u cijeloj BiH, tj. u oba entiteta. Linijom manjeg otpora ova stranka se vraća na politiku iz 1991.godine, politiku razgraničenja koja uvijek uključuje politiku ograničenog suvereniteta države. I sada kao i 1991.godine, lider HDZ-a u BiH kao glavnog partnera za svoju politiku ima lidera RS, te poput Franje Tuđmana, uzda se da će mu on jačanjem svog entiteta i oduzimanjem suvereniteta državi BiH, indirektno izvršiti to razgraničenje. Razlika je samo u tome što lider RS danas nema vojsku koja je Tuđmanu bila zalog tog projekta.

 

Zagreb, 03.11..2009.god.                                                                       Ivo Komšić